U srpskom narodnom predanju praznik Svetih mučenika Mine, Ermogena i Evgrafa (23. novembar) nije među „velikim“ slavama, ali je tiho poštovan, naročito u istočnim i južnim krajevima Srbije, kao i među trgovcima, zanatlijama i ljudima koji žive „od reči i poverenja“.
U narodnom razumevanju, Sveti Mina, Ermogen i Evgraf nisu bili strašni svetitelji koji kažnjavaju odmah. Oni su bili oni koji pamte. Verovalo se da nepravda učinjena na njihov dan neće odmah doći na naplatu, ali će se jednom vratiti — kroz glas, kroz sud, kroz sramotu.
Zato su se ljudi tog dana čuvali:
- da ne daju lažnu reč,
- da ne potpisuju sumnjiv papir,
- da ne svedoče „reda radi“.
Posebno su ga poštovali oni koji žive od reči: trgovci, pisari, kmetovi, kasnije advokati i činovnici. Govorilo se da što napišeš na Evgrafa, to će te pratiti.
Sveća za istinu
U nekim kućama, kad padne mrak, palila se jedna sveća. Ne radi običaja, nego radi mira. Sveća se nije palila za zdravlje, niti za berićet, već „da istina ne zaluta“. Ponekad za žive, ponekad za mrtve — naročito za one za koje se verovalo da su nepravedno osuđeni ili rđavo opamćeni.
Nije se mnogo molilo naglas. Više se ćutalo. I to je bio deo običaja.
Dan bez zakletve
Narod je znao: na ovaj dan se ne kune. Ni u sudu, ni u kući, ni „onako“. Ako bi neko bio primoran da da zakletvu, često bi pokušao da je odloži. Verovalo se da je zakletva data tog dana teška kao kamen — ako je lažna, slomi onoga ko je izgovori.
Majke su pazile šta deca govore. Ako bi dete slagalo, govorile su:
„Ne valja danas. Danas se reč lepi za čoveka.“
Praznik u kojem nema galame
Ovaj dan nije bio ni za veselje, ni za žalost. Bio je za tiho ispravljanje. Ako si bio u zavadi — ćutao si. Ako si nekoga oštetio — mislio si kako da to ispraviš. Ako si bio u pravu — nisi se hvalio.
I zato se verovalo da je ovo praznik koji ne vidiš, ali osetiš.
Ono što je ostalo
Danas se ovaj praznik retko pominje. Nema velikih običaja, nema masovnog slavlja. Ali i dalje, makar u senci, živi jedna stara misao:
- da postoji dan u godini kada je bolje ćutati nego govoriti,
- bolje proveriti nego osuditi,
- i bolje biti pravedan nego biti u pravu.
A narod bi rekao — ako već moraš da zgrešiš, nemoj baš na Minu.
Narodna verovanja
Čuvari pravde i istine
Smatralo se da su ova tri svetitelja zaštitnici pravde, te su im se ljudi obraćali:
- kada su nepravedno optuženi,
- kada idu na sud ili pred vlast,
- kada strahuju od klevete ili lažnog svedočenja.
U narodu se govorilo:
„Ko na Minu laže, taj istinu dugo neće videti.“
Praznik reči i zakletve
Pošto je Sveti Evgraf bio pisar, a Ermogen sudija, verovalo se da na ovaj dan ne valja davati lažne zakletve, pisati prevarne ugovore ili „prelamati istinu“.
Stariji su savetovali:
- da se tog dana ne potpisuju sumnjivi papiri,
- da se izbegavaju svađe i teške reči,
- da se „jezik drži za zubima“.
Zaštita od klevete i zlog glasa
U nekim krajevima verovalo se da molitva ovim svetiteljima čuva čoveka od rđavog glasa i „prljave priče“. Majke su se molile za sinove „da im ime ostane čisto“.
Narodni običaji
Mirni dan
Ovo nije bio radni praznik u strogom smislu, ali se verovalo da:
- ne treba počinjati nove poslove,
- ne treba ulaziti u rasprave,
- ne valja presuđivati drugima.
Govorilo se:
„Kako sudiš na Minu, tako će se suditi tebi.“
Sveća za pravdu
U nekim selima se palila jedna sveća (ne tri), kao znak jedinstva istine.
Sveća se palila:
- za pokojnike koji su nepravedno osuđeni,
- za žive koji vode težak spor ili parnicu.
Molitva „za um i srce“
Narodna molitva nije bila formalna, već kratka i tiha, često u sebi:
„Sveti Mino, daj mi snage;
Sveti Ermogene, daj mi pravde;
Sveti Evgrafe, daj mi čistu reč.“
Foto: Ilustracija/ pixabay
